Prvi zameci dijalektalnoga teatra u Italiji

Povijest talijanske književnosti bila bi osiromašena kada bi seiz njezine umjetničke baštine isključila ostvarenja pisana dijalektom,a talijanski teatar bio bi lišen nekih kapitalnih djela koja su pronijelanjegov glas u svijet.Zbog uvriježenih tradicionalnih mišljenja, još je uvijek potrebnodokazivati da je dijalekt već u renesansno doba predstavljao, izmeđuostalog, neku vrstu stilističkog izibora i da se osobito u Veneciji,uz neliterarno dijalektalno stvaralaštvo, uspješno razvila cijelajedna književnost na mletačkom narječju s umjetničkim preten zijama.Pošto je stvorila uvjete za procvat individualnih vizija umjetnostii dala poticaja stvaralačkom radu, Renesansa je pokrenula iprve ozbiljne rasprave o jeziku i o poetici. Bio je to znak da seinventivni duh ogledao na širokom kreativnom planu, uključivšidramaturški. Ovaj je rad usmjeren na identificiranje i analizu teatralnihdjela, estetski vrijednih, u kojima su autori odmjerili svojevlastite sposobnosti izazivanja smijeha s pomoću heterogenih izražajnihsredstava, među kojima prednjače lokalna narječja, a kojasu raskrila obzorja talijanskom teatru i ukazala na njegove perspektive.

Genetički, tipološki i standardološki kriteriji u klasifikaciji romanskih jezika

Prije prijelaza na samu stvar potrebno' je dati nekoliko prethodnih terminoloških objašnjenja u skladu s najnovijim pogledima na dvije vrste idioma, »organske« i »anorganske«.Dijasistem s rangom jezika (skraćeno jezik-dijasistem) nije isto što i standardni jezik (skraćeno standard). Ima, naime, slučajeva da .su iz dijelova istog jezika-dijasistema nastala dva standardna jezika (ili više njih). Kad bi, na primjer, vlada Republike San Marino odlučila da na osnovi sanmarinskog dijalekta formira poseban standard i kad bi tu svoju odluku provela u djelo, dobili bismo nov romanski standardni jezik koji bi, lingvistički govoreći, i dalje imao kao osnovicu talijanski dijasistem.Dvojstvu jezik-dijasistem ~ standardni jezik treba da odgovara, i na razini skupina tih fenomena, dvostruka terminologija. U opreci s jezičnim obiteljima mogu se razlikovati asocijacije standardnih jezika. U našem ćemo slučaju imati romansku jezičnu obitelj (skraćeno nazvanu i Romanija) s jedne, a asocijaciju romanskih standardnih jezika s druge strane. U tu asocijaciju spadaju svi jezici kojima su i struktura i supstancija bitno romanske.Termin idiom upotrebljavat će se uvijek kada ne želimo precizirati tip jezične individualnosti i rang koji ona ima unutar svog tipa. Stoga su, lato sensu, svi članovi kako jezične obitelji (comu- nitas), tako jezične asocijacije (societas) idiomi.

Još nešto o daljim Zmajevim njemačkim uzorima

S pravom se može reći da nema kod nas pjesnika koji je više prevodio od Jovana Jovanovića Zmaja. Zmaj je slobodno prevodio s njemačkoga, mađarskoga, ruskoga, francuskoga, engleskoga, poljskoga, češkoga, rumunskoga. Ispod naslova svojih prijevoda stavljao je razne oznake, kao na primjer: »po Ulandu«, »po Beranžeu«, »Hajne«, »po Puškinu«, »Miler«, »slobodno po Samisu«, »Ljermon- tov«, »od Prešema«, »po Geteu«, »ipo nemačkom«, »po francuskom«, po mađarskom«, »s nemačkog«, »prevedeno«, »slobodno po Fl. B.«, »iz Fl. BI.«, »iz N. Fl. BI.«, »H. L.« itđ. Iza naslova nekih njegovih prepjeva ili prerada nalazi se jedna zvjezdica »*«, a iza naslova nekih drugih njegovih prijevoda stoje dvije zvjezdice »**«. On je izjavio na jednom mjestu svojih djela da su njegove pjesme pored kojih se nalaze dvije zvjezdice »**« prevedene s nekoga stranoga jezika, a da su one pored čijeg naslova stoji jedna zvjezdica »*« ispjevane »po tuđoj zamisli«. Ali te njegove oznake nijesu uvijek pouzdane. Ima, naime, kod njega pjesama pored čijeg naslova stoji jedna zvjezdica »*«, pa su te pjesme slobodni prijevod, a ima pak kod njega pjesama pored čijeg se naslova nalaze dvije zvjezdice »**«, pa su one ispjevane po tuđoj zamisli. Kod njega se nalazi i veliki broj pjesama pored kojih nema nikakvih oznaka iz kojih bi se vidjelo da one potiču od nekoga stranoga pisca, pa ipak su oneslobodni prepjev s nekoga stranoga jezika.

Giobertijev pojam lijepoga u kritici Antonija Petrića

Među nekadašnjim metafizički ili znanstveno-teorijski orijentiranim interpretacijama lijepoga, Petrićeva* 1 estetika pojavljuje se kao konglomerat nevjerojatnih kontradikcija, koji sadrži sve ro- mantičke promašaje svojega doba, ali pokazuje i iskonski napor da se prodre do bitka lijepoga. Razvijena u polemici s Giobertije- vom estetikom, Petrićeva je teorija imala prednost što se bila formirala u sklopu one struje koja je, od G. B. Vica, preko Giober- tija do Crocea, postavila temelje za jedan nadmetafizički pristup umjetnosti našeg vremena. Gledana u tom presjeku, Petrićeva teorija, razvijena na pozamašnom broju stranica glavnog djela La de- finizione del bello . . . (421 strana) i isto tako opsežnom odgovoru talijanskomu kritičaru S. Cundariju (dva sveska, ukupno 618 strana), zaprema interesantno mjesto u historiji filozofije, a posebno hrvatske.

Satira o kralju Jamesu u nekim dramama njegovih suvremenika

Kralj James nije p rv a figura političkog i javnog života koja seu različitim vidovima pojavljuje u engleskoj literaturi, prvenstvenodrami. Bilo je i ranijih, uglavnom alegoričnih djela u kojima sepojavljuju poznati ljudi određenoga doba. Ne treba ići mnogo unatragda se vidi kako se i sam Jamesov prethodnik na engleskomprijestolju, kraljica Elizabeta, opisuje u nekim djelima svojih suvremenika.Ali koliko nam je poznato, ni u jednom djelu, pa takoni u Spenserovu djelu Faerie Queene, u kojem je prikazana kraljicaElizabeta, ne pojavljuje se kraljeva ili kraljičina osoba bezaureole i neprikosnovenosti kraljevskih prerogativa. Vjerujemo s to gada su nepovoljne aluzije na Jamesa ujedno i prvi primjeri n e gativnogodnosa prema kralju u engleskoj literaturi, a možda i urastalim evropskim literaturama. Pokušat ćemo prikazati povijesnodruštvenirazvitak do događaja koji su možda uvjetovali da dođedo takvih pojava u engleskoj drami ranoga 17. stoljeća.

O jednom primjeru semantičke rekonstrukcije u romanskim jezicima

Analizirajući iz dijakroničko-komparativne pozicije neke pojave u indoevropskim jezicima, Benveniste je na zanimljivom materijalu opisao problem semantičke rekonstrukcije. Iako sàm naslov njegove rasprave »Semantički problemi rekonstrukcije«' navješćuje kompleksniju, »razbijeniju« problematiku, njezin osnovni sadržaj jest osvrt na semantičku rekonstrukciju kao pojavu a i kao metodologiju sui generis.

O alofonskoj problematici u hrvatskoj ortoepiji (Fonemi i alofoni u standardnome hrvatskosrpskom jeziku)*

Fonemski inventar standardnoga hrvatskosrpskog jezika' može se smatrati utvrđenim: sačinjavaju ga trideset fonemâ predstavljenih u standardnoj grafiji s trideset grafema srpske ćirilice (od kojih su svi monogrami). odnosno hrvatske latinice (od kojih je dvadeset i sedam monograma i tri digrama), čemu još valja dodati tzv. slogotvomo r.a U ijekavskoj verziji standardnoga jezika, ili bar u onakvoj ijekavskoj verziji kakva se realizira u hrvatskoj varijanti, mora se još prihvatiti kao trideset i drugi fonem fakultativni diftong ÿe kao refleks starohrvatskosipskoga dugog jata? Taj diftong, kojemu neslogotvorni dio označujem uvjetno ipsilonom s dijerezom? predstavlja normalnu i znatno češću ortoepsku realizaciju ortografske grafemske sekvence ije (tj. /ijë/) ukoliko ona etimološki odgovara praslavenskom jatu, a sama dvosloàna fonemska sekvenca /ijë/, koja se fakultativno i rijetko pojavljuje umjesto toga diftonga, pripada stiltstičkoj strukturi.

Legenda o Faustu u romanu »Janko Borislavič« Ksavera Šandora Đalskog

Janko Borislavić, glavni junak istoimenog romana, koji je 1887. tiskan u Vijencu, obično se spominje u hrvatskoj književnoj kritici kao »hrvatski Faust«. Tako npr. Petar Segedin.1 On, kao ni većina ostalih, ne zalazi u pitanje odnosa »Janka Borislavića« i Goetheova »Fausta«. Ti odnosi ne privlače mnogo pisce rasprava i članaka c- Balskom. Tako i Antun Barac piše o Đalskome kao o prvom izrazitom hrvatskom realistu2, dopuštajući u svojoj prilično opširnoj raspravi i razna druga rješenja za toga dosta kontroverznog pisca. To prije svega vrijedi za »Janka Borislavića«, kojega Barac ubraja u djela u kojima Đalski rješava pitanje života i smrti. Rješenje tog pitanja u Bolskog je negativističko. Na dnu je ljubavi životinjski nagon, sve znanosti zajedno na otvaranju konačnih vidika. U podjeli stvaranja K. Š. Đalskog, Barac ubraja »Janka Borislavića« u djela okultističkog sadržaja. I Barac u glavnom junaku vidi »tobožnjeg hrvatskog Fausta«, diletanta znanosti koji nikad nije čestito učio, nalazi u njemu nesposobnost da zađe do jezgre stvari zbog čega se zadržava na muškaračkoj sebičnosti, koja vlada svim njegovim bićem pobijedivši čuvstva. Barac drži da je Đalski bolji analizator nego ideolog, da je »Janko Borislavić« zapravo ispovijed samoga pisca, koji želi reći da je superioran u svakom pogledu, pa ipak nesretan. U okultizmu i telepatiji, o čem čitamo na stranicama tog romana, Barac ne nalazi osobite dubine, ali u »Janku Borisla- viću« nalazi duboko nezadovoljstvo s egzistencijom uopće. U razmatranje egzistencijalnog problema koji predstavlja osnovu toga romana, Barac se nije upustio, ostavivši time svoju veoma bistro započetu misao nedorečenom, što je i razumljivo s obzirom na to da se Barac osvrnuo na »Janka Borislavića« u okviru jednog općeg rada o Đalskom. Sve ako je Barac i pisao prilično opširno o »Janku Borislaviću« ne zaboravivši da ga nazove »hrvatskim Faustom . on nije objasnio taj epitet koji je u hrvatskoj književnoj kritici već postao uobičajen. Tako Barac nije objasnio ni odnose Đalskoga prema Goetheovu stvaralaštvu.

O akcentu složenica u hrvatskosrpskom jeziku

Osnovne zakonitosti akcenta najbolje se raspoznaju na tradicionalnom, autohtonom leksiku, na kojem su i kodificirane. Ali, akcentologija, mada svjesna nemalih teškoća u savladavanju književnog akcenta i zaokupljena nastavno-praktičnim problemima, ipak dospijeva pokloniti pažnju pojavama koje probijaju osnovne kodifika- cijske ograde: jednosložna riječ ima silazni akcenat, silazni akcenat ne stoji na srednjem slogu, posljednji slog nema akcenta, jedna riječ ima jedan akcenat.

Lapadski soneti Iva Vojnovića

U okviru moderne hrvatske lirike, a i sveukupnog Vojno viceva stvaralaštva, Lapadskim sonetima* 1 pripada izuzetno značajno mjesto. U njima je sadržan začetak jednog usmjerenja naše moderne lirike,2 1a u relacijama Vojnovićeva djela oni su vrhunski domet, organski vezan uz autorov najznačajniji, Dubrovnikom obilježen, životni — stilski kompleks.Nanizani jedan za drugim u povremenim specifičnim izdanjima,3 ti soneti djeluju kao da su »odnekud« stvarno4 ili fiktivno5 istrgnuti, pa ih je radi toga, a prvenstveno zbog radnih ciljeva ovog sastava potrebno smjestiti na njihovo pravo mjesto, tj. na mjesto u Vojnovićevu tekstu — kontekstu odakle su istrgnuti.