Proces nastanka liturgije časova i kršćansko poimanje vremena u kontekstu benediktinske duhovnosti i pravila

Autor u ovom članku propituje proces nastanka liturgije časova, službene molitve Crkve koja je bila osmišljena kao molitva kojom se posvećuje vrijeme. Nakon što je definirao terminološki okvir pojmova »liturgija časova« i »vrijeme«, autor započinje istraživanje vraćajući se u razdoblje apostolske zajednice u kojemu će, iščitavajući novozavjetne tekstove, zaključiti da je molitva trebala sadržavati tri bitna obilježja: biti neprekidna, zajednička i biblijska. U postapostolskom razdoblju, prateći ovu nit, pokazat će kako se je u kršćanskim zajednicama nametnula molitva psalama kao povlaštena kršćanska molitva (naravno uz Gospodnju molitvu) koja je odgovarala tim kriterijima. Tako iznosi na vidjelo da su kršćani već u 2. i 3. stoljeću razvili molitvu u pet molitvenih trenutaka tijekom dana: Jutarnja i Večernja su bile stožerne molitve, a k njima su se još pridodavale molitve Trećega, Šestoga i Devetoga časa. Po svemu sudeći, u naznačeno vrijeme molili su se pojedini psalmi, no danas se ne može točno zaključiti koji. Iz ovoga rada postaje razvidno da važan doprinos cijelom procesu nastanka liturgije časova daje monaški pokret, pri čemu će najvažniju ulogu za zapadno kršćanstvo odigrati sveti Benedikt koji će svojim Pravilom utisnuti poseban pečat kršćanskoj duhovnosti. Odgovarajući na izazove vremena, on će molitvi monaha dati ciklički oblik, te će ritam od pet molitvenih trenutaka u danu podići na sedam, to jest osam ako se uključi i noćno Bdjenje. Polazeći od činjenice da broj sedam označava savršenstvo, ritam od sedam dnevnih molitvenih točki simbolički će označavati molitvu kao neprekinutu aktivnost. A s obzirom na tjedni molitveni ciklus, Benedikt će odrediti da se unutar njega izmoli svih 150 psalama Psaltira, čime će biti osigurana cjelovitost molitve. Prema njegovu Pravilu molitva psalama, ili »Djelo Božje« kako ga on zove, nije samo ritmirala monahov cijeli dan i tjedan, već ga je ucjepljivala u povijest spasenja pretvarajući njegovo vrijeme u blaženu vječnost. Kao sredstvo posvete vremena koje ima svoj neprekinuti tijek u dnevnim i tjednim ciklusima, molitva časova je do kraja odgovarala evanđeoskim kriterijima koje je zadao Isus i apostolska zajednica, te je razumljivo zašto je sve do danas prihvaćena u Crkvi kao službena molitva.

Vlastní jména v parimejním textu knihy Exodus v chorvatskohlaholských breviářích a misálech

V příspěvku se zaměříme na zkoumání vlastních jmen vyskytujících se v textu knihy Exodus, který je obsažen v chorvatskohlaholských breviářích a misálech 13. – 15. stol., a zároveň i ve staroslověnském parimejníku. Konkrétně se tedy budeme věnovat téměř celé 1., 2., 14. a 15. kapitole a částem z 3., 12., 13. a 24. kapitoly. Propria shromáždíme a rozdělíme do skupin podle toho, jakým způsobem byla přejata do církevněslovanského textu, jakou mají hláskoslovnou podobu a jak je možné tuto podobu vysvětlit. Zaměříme se i na reflexi rozdílů přejímek podle řecké předlohy, resp. v podobě známé ze staroslověnského parimejníku a přejímek z latinské předlohy.

From Little Chapters to the Big Questions

This paper deals with textual transmission in pre-Tridentine Croatian Glagolitic missals and breviaries. Previous research has demonstrated that northern (Krk-Istria) codices follow earlier translations from Greek, whereas southern (Zadar-Krbava) codices have been adjusted to Latin exemplars. However, this differentiation is not clear-cut – certain codices are recognised as a combination of the northern and southern group. The paper addresses the inability to establish a stemma codicum, explaining this through both the high loss rate of Croatian Glagolitic codices and horizontal textual transmission (the usage of more than one exemplar). Further insight into the given topic is provided through discussion of the types of Glagolitic scribes (simple scribe, scholar-scribe, redactor-like scribe, and redactor-scribe) and the determinants of their work, the most prominent of which is the absence of authorial authority. The core of the paper is the study of little chapters as texts shared between breviaries and missals. Data analysis suggests the two liturgical books share a common origin, and that each was likely used as a source for the other. Moreover, data analysis also broadens the notion of the polygenetic origin of Croatian Glagolitic books, which should be understood not only in terms of successive contaminations, but simultaneous contaminations as well. Both types of contamination are sometimes extra-stemmatic, which means that different kinds of sources were used by Glagolitic scribes during copying (including older Glagolitic missals and breviaries, other Church Slavonic books such as the Prophetologion or Apostolos, and personal memory). The paper offers an explanation as to why it is unlikely that a Glagolitic Bible and Latin exemplars were (commonly) used as sources.

Jednostavni glagolski oblici u temporalu Drugoga beramskoga brevijara

U radu se analizira morfologija jednostavnih glagolskih oblika u temporalu Drugoga beramskoga brevijara: prezenta, sintetskoga imperativa, imperfekta i aorista. Podatci se uspoređuju sa stanjem opisanim u liturgijskim tekstovima pisanim hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom. Pozornost se posvećuje i onim značajkama koje predstavljaju odstupanja od norme hrvatskoga crkvenoslavenskoga jezika i koje su u tekstove ušle iz govorne čakavštine. Radom će se pridonijeti cjelovitijem poznavanju morfologije jednostavnih glagolskih oblika u hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku, a ekscerpirani će govorni, čakavski elementi moći poslužiti pri utvrđivanju tempa promjena u hrvatskom jeziku.

O sadržaju Drugoga beramskog brevijara

Hrvatskoglagoljski brevijari sadrže obiman korpus biblijskih i liturgijskih tekstova koji su prepisivanjem (i kasnije tiskom) prenošeni iz jednoga u drugi brevijarski kodeks od 13. stoljeća do 1561. godine. Istraživanje je hrvatskoglagoljskih brevijarskih tekstova tijekom 20. stoljeća donijelo vrijedne rezultate u području povijesti jezika, transmisije tekstova i njihove povezanosti te paleografije. Znanstvenim centrom izvrsnosti za hrvatsko glagoljaštvo istraživanjima se hrvatskoglagoljskoga brevijara pristupilo i sa stajališta raščlambe njegova liturgijskog sadržaja. Ovim se radom donosi pregled dosadašnjih istraživanja te poticaji koje različiti autori iznose u pogledu smjerova suvremenih i budućih liturgijskih istraživanja. U središnjem se dijelu rada iznose rezultati proučavanja strukture i sadržaja Drugoga beramskog brevijara koji mogu utjecati na oblikovanje kriterija i za istraživanje drugih hrvatskoglagoljskih brevijara.

Притчи Соломонови във Втория берамски бревиар

В статията са разгледани две четива от Притчи Соломонови (1,1–9 и 3,13– 20), поместени във Втория берамски бревиар, в съпоставка с три глаголически и три кирилски средновековни източника: Първи Връбнички бревиар от ХІІ-ХІІІ в., Хървоев мисал от началото на ХV в., Чешка глаголическа библия от 1416 г., Григоровичев паримейник от ХІІ в., ръкопис от РНБ F .І.461 от ХІV в., Острожка библия от 1591 г. От сравнението се вижда, че между гръцкия и латинския текст на тези четива има разлики както на синтактично, така и на лексикално равнище. В първото четиво двата хърватски бревиара най-често следват синтаксиса на латинския текст, като запазват лексиката от ранния (Кирило-Методиев) превод от гръцки. Във второто четиво между двата хърватски бревиара има повече и по-значителни разлики. Първият връбнички бревиар сдържа стария превод от гръцки почти без промени и съвпада с кирилските източници, а във Втория берамски бревиар и Хървоевия мисал текстът съответства на латинския синтактично и по дължина, но в повечето случаи се пази старата Кирило-Методиева лексика. Прави впечатление голямата текстова близост между двата хърватски паметника (Втория берамски бревиар и Хървоевия мисал). Трите кирилски текста съвпадат почти напълно и очевидно възхождат към един и същ древен превод (Кирило-Методиевия). Чешкият превод следва латинския текст, като в него се използват редица типично чешки лексеми ( opatrnost , robat , zprava , počatek , bazen , blazеn , nahrdlek , nalezenie , prodlenie , pravica , levica, cesta , pokoine).

Londonski odlomak glagoljskoga brevijara o svetoj Apoloniji – prilog tekstološkom, paleografskom i jezičnom opisu

Odlomak glagoljskoga brevijara o svetoj Apoloniji (LondAp) stoljećima je služio kao uvez korica tiskanoj knjizi De Medendis Febribus ars medica (1526.) autora Antonija Alta ab Altomarija, napuljskoga liječnika i filozofa. U središte pažnje znanstvene i šire javnosti došao je tek nakon aukcije održane u Londonu 2017. g. Provedeno znanstveno istraživanje za cilj ima paleografski i jezično obraditi ovaj dosad neobjavljivani materijal. Na sadržajnom planu, ali i prilikom samih transliteracija teksta, provedena je usporedba s latinskom inačicom legende. Paleografska analiza temelji se na usporedbi s Drugim beramskim brevijarom, dosad paleografski najtemeljitije opisanim liturgijskim glagoljskim kodeksom XV. stoljeća, a u fokusu je posebnost metodologije: intenzivan paleografski i jezični opis malenoga korpusa vrlo raznolikoga i nestabiliziranoga individualnog rukopisa.

Služba u čast sv. Barbari u hrvatskoglagoljskim brevijarima

Služba sv. Barbare sačuvana je u malom broju sanktorala hrvatskoglagoljskih brevijara. U radu se kroz komparativnu analizu teksta u trima brevijarima gdje je ona sačuvana donosi jezična slika Službe. Neslavenski predlošci tekstova unutar službe nisu utvrđeni, no u mjeri u kojoj je to moguće donose se određene usporedbe i upućuje na moguće smjerove daljnjih istraživanja. Upotreba imenice spasь umjesto isusь kao odlika najstarije hrvatskoglagoljske tradicije, kao i činjenica da je u čitanjima tekst Mučenja sv. Barbare kojem je predložak bio grčki, upućuju na to da je riječ o Službi koja je u sačuvane brevijare dospjela prepisivanjem iz znatno starijih predložaka.

Rukopis 463 Kaptolskoga arhiva u Splitu (KAS 463)

U Kaptolskome arhivu Splitsko-makarske nadbiskupije pod kataloškim brojem 463 nalazi se kodeks od pergamene pisan goticom. Popis arhivskoga gradiva bilješkom o signaturi dokazuje da je rukopis ranije bio poznat i, tom logikom, trebao je biti u slijedu knjiga i fascikli na određenomu mjestu, ali ga nije bilo. Kako to pri otkrićima obično biva, sasvim slučajno je ponovno pronađen koncem 2017. godine. Ispočetka se držalo da se radi o potpuno nepoznatomu srednjovjekovnome kodeksu. U veljači 2018. utvrdilo se da je pronađeni rukopis upravo onaj koji je otprije bio arhiviran u Katalogu pod brojem 463. Do otkrića je došlo tako da su - zajedno s rukopisom koji sadrži životopis sv. Klementa pape, iz 16. stoljeća - uočeni neki stariji dijelovi. Ti dijelovi po stilu pisma i podlozi na kojoj je pisano nisu mogli pripadati u izvorni rukopis o životopisu sv. Klementa nego su puno stariji. Primarnom analizom utvrdilo se da je riječ o srednjovjekovnomu liturgijskome kodeksu. Kodeks je restauriran i čeka uvezivanje u tvrde korice. Nakon restauratorskih zahvata napravili smo liturgijsku i kodikološku analizu koja je pomogla ispravnom uređenju slijeda folija u kodeksu. Rezultate potonjih analiza donosimo kao doprinose u nastavku.

Sveti Grgur Veliki u Njemačko-rimskom brevijaru (1518.), na freskama u Sveticama (1541.) i u Raju duše (1560.) koje su naručili Frankapani Modruški i Ozaljski

Grof je Krsto (Kristofor) Frankapan Modruški i Ozaljski sa suprugom Apolonijom Lang od Wellenburga za trajanja uzništva u Veneciji (1514. – 1519.) pripremio i dao tiskati Njemačko-rimski brevijar u kojem je svoje mjesto našao i sveti Grgur Veliki. Kao i stric joj Krsto, Katarina Frankapan je dala 1560. otisnuti časoslov Hortvlvs Animae [Stoye Rechi Ray Dusse] u kojem su posljednje dvije molitve na hrvatskom jeziku – molitve Grgura Velikog. Ustrajno inzistiranje na promidžbi toga crkvenog oca, »najvećeg među svim papama«, »rodom« Frankapana, predstavlja ne samo nov iskorak u razvoju predodžbe (gotovo pa utemeljene na ikonografskom argumentu konvenijencije) Frankapana Modruških i Ozaljskih, već odgovara i na pitanja percepcije moći članova te obitelji, kao i njihove simboličke komunikacije unutar europskih političkih/dvorskih i crkvenih krugova.