Djelovanje talijanske ratne mornarice i obavještajne službe na obali Poreštine tijekom Prvoga svjetskog rata

Ulaskom Italije u rat protiv Austro-Ugarske 1915. došlo je do bijega većega dijela istarskih iredentista i njihova pristupanja talijanskoj vojsci. Većina onih koji su ostali bivaju deportirani i konfinirani u Austriju i Mađarsku. Tada zapadna obala Istre postaje glavna meta bojnoga i obavještajnoga djelovanja talijanske ratne mornarice i njezina zrakoplovstva na sjevernom Jadranu, koja je svoju pozornost usmjerila na Poreč zbog tamošnje hidroavionske postaje. Za iskrcavanje i potom izvlačenje obavještajaca odabrano je obližnje mjesto Funtana jer je više tamošnjih obitelji bilo sklono Italiji. Obavještajci su birani među prebjezima iz Istre zbog poznavanja terena i veza među stanovništvom. Iskrcavani su pojedinačno ili u manjim grupama. Izvlačenje posljednje grupe nije uspjelo do završetka rata.

Na kunfinu

Svetvinčenat (Savičenta) jedno je od naselja središnje Istre koje je kao sjedište velikoga feudalnog posjeda u neposrednoj blizini mletačko-habsburške granice imalo specifične uvjete razvoja. Rad analizira prostorni razvoj naselja u širem povijesnom kontekstu razvoja mletačkoga pograničja te sjedišta feudalnoga posjeda obitelji Morosini/Grimani. Na temelju pisanih i kartografskih izvora rad donosi nove spoznaje o izgledu i izgrađenosti naselja, čimbenicima njegova prostornoga razvoja te historijsko-geografskim uvjetima toga razvoja. Genezu i prostorni razvoj Svetvinčenta pratimo od kasnoga srednjeg vijeka do kraja 19. stoljeća.

Palež pulskoga Narodnog doma 14. VII. 1920. ili kako je otvorena fašistička Pandorina kutija

U radu se kroz konzultaciju arhivskoga i novinskoga gradiva razmatraju i analiziraju politička zbivanja na istočnoj obali Jadrana koja su kulminirala fašističkim paljenjem tršćanskoga (13. VII. 1920.) i pulskoga (14. VII. 1920.) Narodnoga doma te napadom na pulski Klub socijalističke mladeži i odvjetničke urede Mirka Vratovića i Ive Zuccona (16. VII. 1920.). Fokus rada je, nakon kraćega povijesnoga pregleda djelovanja Narodnoga doma, posebno usmjeren rekonstrukciji tih pulskih incidenata, uloge fašista u neredima, pozicioniranju lokalnih civilnih vlasti (civilnoga komesara i vicekvestora tijekom i nakon nasilne epizode), medijskom diskursu (agitaciji istarskih novina, kao i onih s prostora Kraljevine Italije) te, u konačnici, reakciji talijanskih parlamentaraca socijalista. Blaga reakcija pa i direktno sudjelovanje pripadnika službi javnoga reda i mira te vojske u neredima, nevjerodostojni izvještaji lokalnih civilnih vlasti i tiskanih medija o pitanju involviranosti osoba, kao i samoga tijeka napada, jasno su naznačili politiku negiranja prava na očuvanje hrvatske kulture i nacionalnoga identiteta uopće. Paljenjem Dom(ov)a, čime se u svom govoru u pulskom kazalištu pohvalio i sam Benito Mussolini (21. IX. 1920.), uništeno je kulturno, gospodarsko i političko, tada već simbolično, sjedište pulskih Hrvata, a spaljivanjem više tisuća knjiga tamošnje Javne pučke knjižnice počinjen je kulturocid, koji će u povijesti ostati zapisan kao jedna od prvih fašističkih lomača u Europi. Time je jasno naznačena politika koja će se u Istri početi provoditi i prije službena dolaska na vlast fašista u listopadu 1922., prvenstveno u pogledu nasilne asimilacije tzv. „inorodaca“ (Hrvata i Slovenaca).

Antički spomenici kao ishodišta urbane transformacije Pule između dva svjetska rata

Članak problematizira odnos modernističkoga procesa urbanoga razvoja prema antičkoj spomeničkoj baštini između dva svjetska rata na primjeru grada Pule. U tom je razdoblju Pula bila u sastavu talijanske države, čiju je politiku prvenstveno obilježio fašizam. Uzimajući u obzir specifičnu ideološku vrijednost koju je narativ antičkoga Rima imao za fašistički pokret, namjera je članka locirati ključne trenutke povezivanja toga narativa pomoću konkretnih spomenika poput Slavoluka Sergijevaca, Augustova hrama i amfiteatra (Arene), s urbanom transformacijom grada koja se odvijala u tom periodu. Koristeći se povijesnoumjetničkom metodom istraživanja, autor opisuje zahvate na tim spomenicima u kontekstu šire društvene, političke i kulturne klime, kao i teorijskih okvira koji su usmjeravali same zahvate. Članak je strukturiran u pet poglavlja, od kojih prva tri sagledavaju intervencije na važnim rimskim spomenicima u gradu, dok se četvrto bavi teorijskim okvirom koji je utjecao na same zahvate, prvenstveno kroz misao talijanskoga arhitekta Gustava Giovannonija. Posljednje poglavlje nudi sintezu toga eklektičnog procesa modernizacije grada kroz opis urbanističkoga plana Luigija Lenzija koji je sumirao dotadašnje parcijalne realizacije u gradskom tkivu. Članak rezultira detaljnijim pojašnjenjima odnosa koji su postojali između različitih disciplina, poput arhitekture, arheologije, konzervatorstva i urbanizma, bez čije se suradnje takav proces nije mogao realizirati. Osnovni je cilj tako osmišljenoga procesa bio stvoriti arhitektonsku scenografiju za političke parade, manifestacije i marševe modernističkoga masovnog društva. Filmska kamera, to novo oko, uvjetovala je samu scenografiju na formalnoj razini – morala je biti dijakromatska, davati ritam sekvencama, usmjeravati oko promatrača. Nova arhitektura, služeći se antikom kao svojim ishodištem, pružila je kameri željenu scenografiju.

„Čovjek koji je početkom 18. stoljeća pobožno živio“. Prinos biografiji Petra Antuna Gausa (1646. – 1716.), pićanskoga biskupa

Pićanskom se biskupu Petru Antunu Gausu u dosadašnjoj historiografiji pridavalo malo pozornosti. Razlog tomu je zacijelo skromna sačuvanost dokumenata za razdoblje njegova biskupovanja. Njegova oporuka i kodicil jedini su sačuvani Gausovi opsežniji osobni dokumenti. Rođen je 1646. u riječkoj plemićkoj obitelji kao najstariji sin. Najizglednije je da se školovao kod isusovaca u rodnome gradu, da bi potom nastavio studije do akademskoga stupnja doktora teologije. Bio je župnik u Bolzanu, a potom od 1679. župnik u Rijeci. Tu će iste godine postati kanonik, natpop te od 1683. arhiđakon i vanjski vikar pulskoga biskupa za Riječki arhiđakonat. Za pićanskoga biskupa izabran je 1691., a od pape je potvrđen 9. ožujka 1693. godine. Redovito je izvještavao Svetu Stolicu o stanju na području Pićanske biskupije. Pridržavao se propisa i u pogledu obavljanja dužnosti pastoralnih vizitacija. U biskupskom poslanju podjeljivanja svetih redova djelovao je ukupno 114 puta. Prihodi same biskupije, koja je brojila od oko 4000 do oko 6000 duša tijekom njegova upravljanja, bili su toliko mali da je s njima mogao preživjeti svega nekoliko mjeseci. Zbog svoje će bolesti 1713. dobiti koadjutora u osobi Jurja Franje Ksaverskog Marottija. U privatnom je životu bio posebno blizak sa svojim bratom Ivanom Karlom, što se očitovalo kroz biskupovo pokriće troškova bratova liječenja i njegovih brojnih dugova. Školovao je i dva njegova sina, jednoga do stupnja doktora znanosti u Padovi. Naročito je bio vezan za nećaka Ksavera Gausa kojem je izvjesno omogućio prestižno školovanje, a i oporučno mu je ostavio zamjetan imetak. Kao glavnu nasljednicu, a zapravo osobu zaduženu da podijeli u nabožne svrhe svu preostalu imovinu, odredio je svoju sestru Viktoriju Tudorović. Osobito je bio povezan s Rijekom, gradom svojega rođenja, u kojem su bile smještene sve njegove nekretnine. Biskup Gaus je bio osoba izrazite pobožnosti i empatije. Naime, oporučno je naručio nekoliko tisuća misa za spas vlastite duše, duša nekih drugih osoba te novac za pomoć siromasima. Umro je u Pićnu 22. travnja 1716., a sahranjen je ispred glavnoga oltara pićanske katedrale u biskupskoj grobnici, u kojoj je njegov leš pronađen 1811. navodno u neraspadnutom stanju.

Skupština u Kozini Političkoga društva Edinost 10. srpnja 1922. i namjera obnove rada Političkoga društva za Hrvate i Slovence u Istri u listopadu 1922.

Nakon dolaska Istre, Trsta i Goričke u sastav Kraljevine Italije, budući da je sam opstanak hrvatskoga i slovenskoga naroda u tim krajevima došao u pitanje, ostvarenje političke sloge bilo je dominantno pitanje unutar slovenskih i hrvatskih političkih redova. Aktivnost Političkoga društva Edinost iz Trsta kreće prema pokretanju jedinstvenoga političkog djelovanja na prostoru koji se našao pod Italijom. I nakon što su se povezali zbog općenacionalnih interesa, razlike u nazorima između liberala i kršćanskih socijalista su se u jedinstvenom društvu zadržale. I glasilo istarskih kršćanskih socijalista Pučki prijatelj, koje je početkom rujna 1919. ponovno započelo izlaziti, težilo je ostvarenju političke sloge. Uredniku lista preporučeno je 1919. izbjegavati pisanje koje bi izazvalo sukob s nacionalno-liberalnom strujom, a uoči državnih izbora 1921. kršćanski socijalisti podržali su pripadnike te struje kao istarske kandidate. No, bez političkoga i gospodarsko-socijalnoga programa nije bilo moguće uspostaviti snažnu djelotvornu organizaciju. Već su sredinom 1920. gorički svećenici predložili program temeljen na kršćansko-socijalnim načelima. Društvo Edinost bilo je suglasno sa širenjem tih načela, ali ih nije priznalo kao društveni program jer bi takva načela stvarala podjele. Međutim, i Pučki prijatelj započet će izražavati nezadovoljstvo zbog nepostojanja sustavnoga i organiziranoga rada. List je nezadovoljstvo izražavao upravo u vrijeme definitivnoga priključenja Julijske krajine početkom 1921. Italiji, naglašavajući potrebu reorganizacije djelovanja i rada. Nakon državnih izbora u svibnju 1921., socijalni su kršćani javno kritizirali vodstvo Edinosti da je krivo za slabe izborne rezultate u Istri i Trstu, problematizirajući program rada Političkoga društva. Bio je oštar i Pučki prijatelj, kritizirajući i on u prvom redu izborni program. Stoga jedinstvenoga nacrta za smisleni rad na političkom, kulturnim, socijalnom i gospodarskom području nije bilo. Upravo su izborni rezultati bili poticaj istarskim kršćanskim socijalistima u promišljanju da i oni poput Goričana krenu sa samostalnijim i aktivnijim radom. U srpnju 1921. utemeljen je u Kozini Istarski pododbor Političkoga društva Edinost, a za predsjednika bio je imenovan Božo Milanović, koji će to biti do sredine srpnja iduće godine. U početku Milanovićeva predsjedavanja Pododborom nema u javnosti pokazatelja idejnih razilaženja, osim u osobnim kontaktima. Tek kada je Tiskovno društvo u Pazinu izdalo koledar Istranin za 1922., polemika između Učiteljskoga lista i Pučkoga prijatelja ukazala je javnosti na idejna razilaženja, a skupština Istarskoga pododbora održana u Kozini 10. srpnja 1922. te reakcije u glasilima nakon nje pokazuju da je slijed zbivanja vodio prema raskolu. Pokušaj obnove rada Političkoga društva za Hrvate i Slovence u Istri bio je kratkotrajan: dolazak fašista na vlast sukobljene je strane primorao na dogovor, koji međutim nije dugo potrajao jer se idejna razilaženja i sukobi nisu mogli prevladati.

Rimski kamenolomi i prijevoz kamena u antičkoj Istri

Istra se u geomorfološkom smislu kolokvijalno dijeli na Crvenu, Sivu i Bijelu. Crvena Istra proteže se južnim i zapadnim dijelom poluotoka i bogata je, kako zemljom crvenicom, tako i kvalitetnim površinskim naslagama vapnenca. To su prepoznali svojedobno i Rimljani koji su ga vadili iz nekoliko pretpostavljenih antičkih kame-noloma koji se spominju u literaturi. Nove tehnologije omogućuju otkrivanje kame -noloma koji su zarasli u vegetaciju i tako su na prvi pogled teško uočljivi. Svi su kamenolomi ucrtani na kartu u prilogu.Za iskorištavanje kamena vrlo važno je imati i dobre ceste kojim bi se taj kamen dalje prevozio do mjesta na kojem je potreban, kao na primjer za gradnju rustičnih vila ili samih prometnica. Za nešto udaljeniju distribuciju bitne su pak morske luke u kojima su se blokovi kamena mogli ukrcati na brodove. Na kartu su ucrtana dva pretpostavljena pravca pružanja antičkih prometnica čiji točan položaj danas ne znamo. Ucrtane su i sve uvale u kojima su pronađeni ostaci rimskih lučkih uređaja, kao i uvale koje su zbog svojih karakteristika mogle predstavljati pristaništa bez potrebe izgradnje lučkih uređaja. Većina se kamenoloma nalazi u blizini luka, uvala ili pristaništa, ili pak u blizini pretpostavljenoga pružanja antičkih prometnica.

Od lokaliteta do projekta Europske unije

Claustra Alpium Iuliarumjedan je od najvećih arhitektonskih kasnoantičkih vojnih pothvata na području današnjih Hrvatske i Slovenije, koji je zbog njegove raspro-stranjenosti kroz šumom obrasla područja dviju država teško zaštititi, očuvati i rabiti u turističke svrhe. Članak na primjeru provedenih projekata Claustra i Clau-stra+ pokazuje kako možemo iskoristiti financiranje iz fondova Europske unije za interdisciplinaran pristup istraživanju, zaštiti i promociji kulturne baštine te razvijati kvalitetan i vjerodostojan kulturni proizvod koji ne narušava baštinu.

Kada Knjiga kupcu govori kako kupac knjigu treba čitati

Knjiga propovijedi Manus Christi amoris Franje Glavinića (1585. – 1652.) objavljena je u Veneciji 1625. u izdanju Ivana Salisa. Knjiga se sastoji od pet dijelova kojima prethodi više pjesama Glavinićevih suvremenika: Lucido Mancinelli, Sonetto, Simpliciano da Fiume, Sonetto, Rafael Levaković, Knjiga kupcu govori, Kandid Barbarić, Epigramma te Giovanni Vito Zanchi da Fiume, Madrigale. Dva su pjesnika, Lucido Mancinelli i Rafael Levaković, četrnaest godina poslije objavila također panegiričke pjesničke sastavke, ali u izdanju djela koje je izišlo nakon smrti njegova autora. Riječ je o dosad slabo poznatom drugom izdanju Vazetja Sigeta grada Barne Karnarutića, koje je otisnuto u Veneciji kod Bartolomea Ginammija 1639. godine. Zasad jedini poznati sačuvani primjerak nalazi se u Bibliothèque nationale de France u Parizu. I dok je u Glavinićevu djelu funkcija takvih retoričkih umetaka panegirička (pohvala autora Glavinića), odnosno pragmatična (uvjeriti čitatelja da kupi Glavinićevu knjigu), ali bez jasnijega izvanknjiževnoga konteksta, u slučaju je posmrtnoga Karnarutićeva izdanja riječ o društveno-politički angažiranom pjesništvu s ciljem promicanja protureformacijskih ideja te u kontekstu sve intenzivnijega franjevačkog djelovanja.

Potječe li kasnoantički portret muškarca iz Tarsatike? Još jednom o pitanju provenijencije rimskih spomenika iz fundusa Pomorskoga i povijesnoga muzeja Hrvatskog primorja Rijeka i zbirke Lavala Nugenta

U radu se raspravlja o provenijenciji kasnoantičkoga muškog portreta, jedinoga primjera rimske kamene portretne plastike u zbirci Pomorskoga i povijesnoga muzeja Hrvatskog primorja Rijeka. S ciljem utvrđivanja njegova podrijetla donosi se kratak pregled povijesti toga muzeja, koji nastaje kao rezultat ujedinjenja dviju muzejskih institucija: riječkoga Musea civica i sušačkoga Gradskog muzeja. Obje su se institucije od utemeljenja 1893., odnosno 1933., nekoliko puta selile do objedinjavanja u Guvernerovoj palači 1948. Ne čudi, stoga, što su brojnim umjetninama današnje zbirke Pomorskoga i povijesnoga muzeja Hrvatskog primorja Rijeka izgubljeni podaci o mjestu, okolnostima nalaza ili donaciji. Pridruženi su joj i neki spomenici koji su pripadali Muzeju Nugent. Taj je muzej funkcionirao između 1843. i sedamdesetih godina 19. stoljeća na Trsatu, a činili su ga rimski spomenici koje je grof Laval Nugent von Westmeath iskopao u talijanskome Minturnu i kupio na tržištima antičkih i drugih umjetnina sjevernoga Jadrana. Dio zbirke je ukinućem toga muzeja prodan Narodnom, danas Arheološkom muzeju u Zagrebu. Iz toga razloga Ante Rendić-Miočević drži da je i riječka kasnoantička glava pripadala Nugentovoj zbirci, odnosno da je pri prodaji rimskih kipova u Zagreb jedina ostala u Rijeci. Analizom i usporedbom svih nama poznatih popisa Nugentovih antičkih spomenika, poput onih E. Wolffa, B. Biasoletta, R. Schneidera i J. Brunšmida, nismo pronašli naš kasnoantički portret. Smatramo, stoga, da bi se njegovo podrijetlo moglo povezati s Tarsatikom s obzirom na intenzivan razvoj toga grada upravo u kasnoantičkom razdoblju.