»Naš kanat je lip«, 2020. (povodom 45. obljetnice prvoga tiskanog notnog izdanja Naš kanat je lip)

Susret pjevačkih zborova »Naš kanat je lip« održava se godišnje u Poreču kao revijalni i natjecateljski susret. Prvi je Susret pjevačkih zborova »Naš kanat je lip« održan 6. lipnja 1973. u Istarskoj sabornici u Poreču, u organizaciji Fonda za unapređenje kulture Poreč i Osnovne škole »Bratstvo i jedinstvo« Poreč. Ideja da se organizira susret školskih pjevačkih zborova koji bi izvodili glazbu nastalu na istarsko-primorskom glazbenom idiomu, prerasla je u značajnu kulturnu manifestaciju zborskoga amaterizma. U radu se nakon sažeta prikaza historijata manifestacije »Naš kanat je lip« detaljno informira o organizatorima i članovima prosudbenih povjerenstava koji su vrednovali prijavljene skladbe te na kraju urednicima zbirki Naš kanat je lip prepuštali postupak njihova objavljivanja. S vremenom su se (1975. – 2020.) profilirale četiri edicije: zbirke skladbi (19 izdanja), monografska izdanja (3), zbirke duhovne glazbe (1) i glazbene slikovnice za djecu (2), o čijem se razvoju također pregledno piše u ovome tekstu. Posebno se poglavlje rada osvrće na doprinos skladatelja koji su aktivno sudjelovali na susretima pjevačkih zborova »Naš kanat je lip« i kojima su skladbe objavljivane u navedenim edicijama. U članku je i naglasak na raspravi o budućnosti manifestacije, koja se odigrala na Okruglom stolu (27. studenoga 2020.) 48. Susreta pjevačkih zborova »Naš kanat je lip« u posebnim epidemiološkim uvjetima. Na kraju su članka u trima prilozima navedene cjelovite bibliografije svih edicija tiskovina Naš kanat je lip.

Kanonik i perika – prilog poznavanju biografije Petra Stankovića

U ovom se radu prvi put objavljuju i analiziraju izvorni dokumenti rukopisne ostavštine Petra Stankovića, koji se čuvaju u Sveučilišnoj knjižnici u Puli u kutiji broj XI, sveščić 45. Riječ je o zamolbi kanonika Stankovića upućenoj papi Grguru XVI. godine 1840. kako bi mu se omogućilo da nosi periku ili drugo pokrivalo za glavu, čak i za vrijeme liturgije. Zahtjev je popraćen papinskom odlukom, napisanom latinskim jezikom, koja Stankovića ovlašćuje da nosi periku, ali ga istovremeno podsjeća na važnost crkvene skromnosti. U ovom se radu donosi i popratno pismo, tadašnjeg tajnika Ureda za latinska pismena Carla Vizzardellija, iz kojeg proizlazi da zahtjev formuliran u zamolbi nije bio jedini koji je Stanković, unatoč dodijeljenom privilegiju, poslao. Analiza je pokazala da se u pozadini Stankovićeve formalne zamolbe zapravo nalazio zahtjev za privilegijem koji premašuje njegov svećenički stalež. Ovaj je zapravo kratak i jednostavan dokument pokrenuo složena pitanja u smislu poštivanja ili nepoštivanja strogih pravila i crkvenih ograničenja. Stanković je iskoristio svoje zdravstveno stanje te je s jedne strane legitimno tražio privilegij da može nositi periku, no s druge strane, argument mu je u isto vrijeme dobro poslužio da traži privilegij koji mu se ne može odobriti. I sam je Stanković bio svjestan te činjenice, zanemarujući preporuku Carla Vizzardellija, ali nije jasno je li možda prethodno tražio biskupovu preporuku i bio odbijen ili je uopće nije tražio. Na kraju autori zaključuju da je kanoniku Stankoviću bilo jako stalo do toga da tijekom euharistije nosi kalotu, iako je u njegovu slučaju ona bila crne boje.

Dominium quoad protectionem: Savez Dvigrada s Hugonom VIII. Devinskim iz 1386. godine

Autor priređuje i analizira neobjavljenu listinu, izdanu 1386. godine u Dvigradu, kojom je sklopljen savez između dvigradske komune, nominalno pod jurisdikcijom akvilejskih patrijarha, i Hugona VIII. Devinskog, kapetana susjedne Istarske grofovije, upravne regije pod vrhovnom vlašću kuće Habsburg. Ističući razne nedaće koje su pogodile Akvilejski patrijarhat i Markgrofoviju Istru tijekom zadnjih desetljeća 14. stoljeća, imenovanje je Hugona VIII. kao novoga advokata (tj. zaštitnika, lat. advocatus) Dvigrada interpretirano u svjetlu jurisdikcijskoga pluraliteta, poroznih granica istarskoga srednjovjekovlja i, najvažnije, recipročne naravi odnosa između gospodara i podanika. Autor zaključuje da je novoutemeljeni savez bio prvenstveno motiviran nemoći tadašnjih istarskih markgrofova da svojim podanicima pruže primjerenu vojnu zaštitu, pogotovo u kontekstu tradicionalnih graničnih sporova između podanika akvilejske Crkve s jedne i Istarske grofovije s druge strane. Štoviše, kako je Akvilejski patrijarhat potonuo u građanski rat, koji je suprotstavio promletački tabor na čelu s Udinama protiv propadovanskoga, koji su vodili de iure patrijarh Filip d’Alençon i Čedad, Hugon VIII. Devinski postao je jedan od najmoćnijih regionalnih vlastodržaca. Istovremeno, tadašnji istarski markgrof, Dujam od Castella, otvoreno je podržavao promletački front te mu je stoga zakoniti patrijarh d’Alençon osporavao legitimitet ureda; Hugon VIII., s druge strane, ostao je službeno neutralan u ovom sukobu, ali je prešutno podržavao propadovanski savez, postajući de facto neprijatelj istarskoga markgrofa Dujma, de iure gospodara Dvigrada. Upravo je u tom kontekstu neprijateljstva, krize i neizvjesnosti građanskoga rata dvigradska komuna, na čije su teritorije najvjerojatnije pljačkaški upadali podanici Pazinske knežije uz podršku samoga Hugona VIII., odlučila sklopiti savez sa svojim moćnim susjedom, preferirajući imenovati tadašnjega kapetana Pazina kao svojega službenog zaštitnika i plaćati mu godišnji danak (tj. reket), nego ostati vjerna nemoćnoj akvilejskoj Crkvi.

Prilog o višejezičnosti socijalista u Kasnohabsburškoj Rijeci

Rad donosi podatke o Samueleu Mayländeru (1866. – 1925.), socijalističkom vođi kasnohabsburške Rijeke i njegovoj obitelji. Mayländeri su bili podrijetlom židovi iz jugozapadne Ugarske, doseljeni u Rijeku krajem 19. stoljeća. Doseljeni Mayländeri uspješno se integriraju i asimiliraju u riječko i sjevernojadransko građansko društvu, neki udajom za pripadnike građanskih obitelji i obraćenjem na katoličku vjeroispovijest, a drugi uspješnim poslovnim karijerama. Zbog pomanjkanja primarne građe teško je dati odgovor na jezične prakse među pripadnicima obitelji. Ipak, iz objavljenih nekrologa u riječkim novinama, dokumentacije iz gimnazijskih dana i bračnih veza može se zaključiti kako je obitelj bila višejezična. Istraživanje je biografije samoga Samuelea Mayländera problematično jer, također, ne posjedujemo građu iz koje možemo neposredno razabrati njegove političke, nacionalne ili vjerske preferencije. Svakako, Samuele Mayländer bio je socijalističkoga opredjeljenja, kasnije i prvi predsjednik Komunističke partije Rijeka, ali i ličnost koja je bila pod utjecajem dominante riječke talijanske kulturne paradigme. Studij medicine u Beču, javna angažiranost i politička aktivnost ukazuju na Mayländerova opredjeljenja, ali, kao i ugarsko židovsko obiteljsko podrijetlo, i na njegovu višejezičnost. Na kraju, rad prati biografske podatke o Pavlu Kirchenknopfu, metalurškom radniku rodom iz Ugarske, koji početkom 20. stoljeća doseljava u Pulu i kasnije s obitelji u Rijeku. U Rijeci je Pavle Kirchenknopf označen kao socijalistički, odnosno komunistički aktivist i takvim zapamćen od lokalne historiografije. Biografija Pavla Kirchenknopfa korisna je za propitkivanje spoznaja o osobama radničkoga podrijetla i pitanja njihovih jezičnih praksi. Po sporadičnoj građi, iz matičnih knjiga rođenih u Puli i migracijama Kirchenknopfa, može se pretpostaviti kako se obitelj služila s više jezika. Zaključno, rad ukazuje kako pored pitanja višejezičnosti, socijalne i ekonomske teškoće trebaju biti uzete u obzir u društvenim i kulturnim povijestima sjevernoga Jadrana u kasnohabsburškom razdoblju, teškoće koje ostaju u pozadini idealiziranjem višejezičnoga habsburškog svijeta.

Sumarni inventar fonda Mjesni ured Motovun 1961. - 1965.

Mjesni ured Motovun s radom je započeo 1961. godine, prestankom djelovanja Narodnoga odbora općine Motovun, čije područje je pripalo pod nadležnost Općina Buzet i Pazin. Mjesni je ured Motovun, kao organ uprave Narodnoga odbora općine Pazin, obuhvaćao dio mjesta bivše Općine Motovun, a koja su pripala pod Općinu Pazin: Motovun, Brkač, Kaldir, Zamask i Sv. Bartol. Obavljao je poslove iz svoga djelokruga prema uputama i pod neposrednim nadzorom nadređenih upravnih organa. Djelovao je sve do kraja 1964. godine kada se ukida, a područje njegove nadležnosti temeljem odredbi novoga Statuta općine Pazin iz 1964. godine prelazi u novi organ općinske uprave. Prestankom djelovanja stvaratelja gradivo je bilo pohranjeno u pismohrani općinskoga upravnog tijela Skupštine općine Pazin, gdje je ostalo sve do preuzimanja u Arhiv 1972. i 1973. godine, zajedno s cjelokupnim poslijeratnim gradivom pazinske i motovunske lokalne uprave. Gradivo je sređeno tijekom 2012. godine kada je izrađen i sumarni inventar. Struktura je fonda izrađena sukladno sadržajno-funkcionalnom modelu slijedeći propise iz Naredbe o planu jedinstvenih arhivski znakova za sve organe uprave na teritoriju Narodne Republike Hrvatske iz 1958. godine te je podijeljena na sljedeće serije: »Uredske evidencije«, »Opći poslovi«, »Rad i radni odnosi«, »Unutrašnji poslovi«, »Privreda«, »Financije« i »Prosvjeta, znanost i kultura«.

Sumarni inventar fonda Narodni odbor općine Barban 1952. – 1955.

Narodni odbor općine Barban počinje djelovati 1952. godine prestankom rada Mjesnoga narodnog odbora Barban čije područje prelazi pod njegovu nadležnost, zajedno s mjestima Hreljići i Manjadvorci, koji su dotad pripadali pod nadležnost Mjesnoga narodnog odbora Rakalj (1947. – 1952.). S radom prestaje 1955. godine kada područje njegove nadležnosti prelazi pod novoosnovani Narodni odbor općine Vodnjan (1955. – 1960.). Kao upravno tijelo lokalne nadležnosti obavljao je poslove iz komunalnoga, gospodarskog, socijalnog i kulturno-prosvjetnog područja značajne za razvoj i djelovanje općine. Svoje je poslove obavljao putem svojih savjeta te sjednica koje su se sazivale najmanje jednom mjesečno. Gradivo je Skupština općine Pula predala u Arhiv u više navrata 1970., 1971. i 1991. godine zajedno s gradivom povezanih stvaratelja. Sređivanje je obavljeno 2014., a sumarni je inventar izrađen u lipnju iste godine. Struktura fonda u osnovnim je crtama formirana sukladno odredbama iz Naredbe o planu jedinstvenih arhivskih znakova za sve organe uprave na teritoriju Narodne Republike Hrvatske (NN 7/58) iz 1958. godine te se sastoji od jedanaest osnovnih cjelina (serija): »Uredske evidencije«, »Opći poslovi«, »Rad i radni odnosi«, »Unutrašnji poslovi«, »Privreda«, »Financije«, »Imovinsko-pravni poslovi«, »Zdravstvo i socijalna zaštita«, »Prosvjeta i kultura«, »Pravosuđe« i »Narodna obrana«. Najveći dio gradiva fonda pripada privredi, odnosno komunalnim poslovima. Sačuvani su brojni spisi u svezi s adaptacijom i podizanjem objekata te spisi iz područja poljoprivrede i šumarstva jer su te privredne grane bile najzastupljenije. Brojni su predmeti također u svezi s agrarnom reformom i kolonizacijom te dodjelom zemlje za obrađivanje što svjedoči o pretežito ruralnom karakteru toga područja u razdoblju djelovanja stvaratelja.

Endeavour and Responsibility of the Historian – Creating an Archive of Ego Documents in Regions of Highly Contested Memories

The Irish folklore collection is a national social archive and has been an important focal point and a stabilizing influence on the development of the Irish collective identity after the foundation of the Irish Free State in 1922. This historic blueprint has been adapted and modified to fulfill a similar role in the emerging collective identity of South Tyrol in Northern Italy, where a challenging minority issue was pacified through far-reaching concessions and a regional political and cultural autonomy. This contribution outlines that establishing a social archive in this area of contested memories and conflicting interpretations of the history of the 20th century poses many challenges to the historian, ranging from the respect for individual recollections to the adoption of internationally accepted interpretations of the Fascist past in Germany and Italy. It concludes that despite these challenges, a social archive might be the appropriate instrument to foster reconciliation and mutual understanding.

Arhivi, zajednica i društvo u globalnom okruženju

Uz stručne poslove u svezi sa zaštitom, obradom i dostupnošću gradiva, rad arhiva danas uvelike oblikuju i suvremeni društveni procesi, ponajviše brzi razvoj tehnologija i društva znanja te kulturne, gospodarske i socijalne promjene izazvane migracijskim i globalizacijskim trendovima. Iz perspektive arhiva kao informacijskih servisa podrazumijeva se njihovo djelovanje kao otvorenih ustanova dostupnih svim korisnicima, koje aktivno pridonose kulturnom životu i oblikovanju identiteta svojih osnivača i zajednice u kojoj djeluju te privlače raznoliku publiku. U radu se predstavljaju međunarodne arhivske stručne prakse i aktivnosti u svezi s digitalizacijom i dostupnošću arhivskih izvora te tekući europski arhivski projekti i programi u svezi s novim arhivskim konceptima i širenjem informacijskih funkcija i usluga arhiva te najznačajnije europske suradničke arhivske platforme.

Sumarni inventar fonda HR-DAPA-317 Turistički savez kotara Pula

Turistički savez kotara Pula usmjerio je svoju djelatnost u proučavanju, praćenju i razradi čitave turističke problematike, radeći niz analiza, osvrta i prijedloga kako bi s godinama turizam postao najvažnija privredna grana na području Kotara Pule. Funkcije su Saveza bile pružiti pomoć pri osnivanju i organizaciji turističkih društava te koordinirati rad članova Saveza, pomagati u izgradnji i uređenju turističkih objekata, pomagati organima »narodne vlasti« u unapređenju turizma, brinuti o uspostavljanju i poboljšanju prometnih veza i s time u svezi surađivati i posredovati kod nadležnih organa za promet, potom izrađivati analize o turizmu u zemlji i inozemstvu, o odnosu turizma prema ostalim privrednim i kulturnim granama te komparirati razvoj turizma s onim u razvijenijim zemljama itd. Godine 1965. donesen je Zakon o spajanju kotara Pula i Rijeka. Spomenuti se kotari spajaju u jednu društveno-političku zajednicu – Kotar Rijeka sa sjedištem u Rijeci. Savez je prestao s radom 30. studenoga 1965. zbog spajanja s Turističkim savezom Rijeka.

Matična knjiga krštenih župe Cres (1571. – 1596.)

Rad je nastao na temelju istraživanja i analize najstarije sačuvane Matične knjige krštenih župe Cres. Pisala su je u razdoblju od 1571. do 1596. godine čak tridesetorica svećenika. Svaki je svećenik, što je i sasvim razumljivo, imao poseban stil pisanja i različit način oblikovanja slova, pa je rad na njoj predstavljao i svojevrstan paleografski izazov. Matica je pisana talijanskim jezikom, odnosno mletačkim dijalektom, koji je bio svojstven urbanim središtima otoka Cresa zbog gotovo kontinuirane nazočnosti mletačke vlasti od 1145. do 1797. godine, kada je Mletačka Republika prestala postojati. U radu je pružen tek kratak analitički osvrt na rukopise svećenika u Matičnoj knjizi krštenih župe Cres, nakon čega slijede poglavlja s podrobnijim raščlambama i predstavljanjima rezultata u svezi s godišnjim i mjesečnim rasporedom rađanja djece, potom u svezi s mjesečnim rasporedom začeća te vezom začeća sa sezonskim poslovima. U posebnim su se poglavljima pružili i osvrti na broj i ulogu svećenika krstitelja, na nadijevanje imena krštenika, a predstavila su se i (naj)češća te nešto rjeđa muška i ženska osobna imena. Isto su tako obrađeni i pridjevci (prezimena) krštenika i njihovih očeva. U kratku je poglavlju analiziran i broj upisa koji se odnosi na blizanačke parove, a koji su bili vrlo rijetki u župi Cres u promatranom razdoblju. Rad završava nešto detaljnijim poglavljem u kojemu je objašnjena uloga kumova, ne samo u životu krštenika nego i u životu obitelji kojoj je pripadao krštenik. Istaknuta je i važnost broja kumova/kuma te (naj)češće biranih krsnih kumova/kuma u creskoj gradskoj zajednici. Kako je riječ o prvom povijesno-demografskom uratku temeljenom na jednoj od matičnih knjiga otoka Cresa, komparativan je pristup sa sličnim istraživanjima i objavljenim rezultatima morao biti okrenut onima koje su odradili stručnjaci u susjednoj Istri. Riječ je o (polu)urbanim zajednicama, odnosno župama u Lindaru, Pićnu, Puli, Rovinju, Svetvinčentu, Umagu, Taru i Tinjanu.