A-teistički Krist: kenoza kao način identifikacije s ateistima u teologiji Anthonyja Blooma

Za metropolita Anthonyja Blooma, kenoza Isusa Krista doživljava svoj vrhunac njegovim napuštanjem od strane Boga na križu. Upravo taj aspekt kenoze nastoji se u ovom članku obraditi i dodatno produbiti. Ključni element bit će značenje pojma „a-teistički“ Krist – izraza kojeg je skovao Bloom – te kako njegov status kao utjelovljenog Sina može biti temelj naše identifikacije i solidarnosti s današnjim ateistima. Budući da inkarnacija, na osnovi kenoze, spaja u jednu hipostazu božansku i ljudsku narav, ta stvarnost daruje našoj naravi i stvorenom poretku važnost. Ovaj članak istražuje mogućnosti koje proizlaze iz te važnosti i kako to može poslužiti kao sredstvo dijaloga s humanistima i materijalistima. To može otvoriti dijalog sa sekularnim svijetom i, kao što Bloom predlaže, kršćani mogu preuzeti određenu odgovornost za proces sekularizacije. Svrha je ovog članka pokazati da Bloomova kontroverzna ideja a-teističkog Krista može postati točka poveznica s „drugom stranom“ i ogledalo u kojem zapadni kršćani mogu promotriti neke od svojih antropoloških nedostataka koji sprječavaju njihovu solidarnost i dijalog s onima koji ne dijele njihovu vjeru u Boga.

Svijet Biblije – neophodan kontekst kod proučavanja Starog zavjeta

Biblija izvorno nije napisana za suvremenog čitatelja, ali svjedočanstvo Crkve je da i danas nastavlja čitateljima/slušateljima govoriti Božju riječ. Međutim, mnogi suvremeni čitatelji Biblije nailaze na tekstove koji trebaju daljnja objašnjenja jer biblijski autori nisu ponudili pojašnjenje svojih rukopisa. Pretpostavljali su da su čitatelji njihova vremena bili upoznati s okruženjem i da su mogli razumjeti napisane događaje bez daljnjeg pojašnjenja. Da bismo postigli „legitimnu“ interpretaciju starozavjetnih tekstova, prvo moramo pravilno razumjeti Sveto pismo, što znači da se biblijski tekst mora čitati u njegovu užem i širem kontekstu. Tek unutar konteksta postaje jasno što je autor htio reći. Glavni argument ovog rada pokazat će kako se Biblija može cjelovitije razumjeti samo uz pozadinu drevnoga Bliskog istoka (u daljnjem tekstu DBI). Širi kontekst sastoji se od znanja okolnih naroda tijekom biblijskih vremena (tj. hebrejske Biblije). Ispitivanjem i konzultiranjem drevnih bliskoistočnih tekstova i arheoloških nalaza, postižemo cjelovitije i bogatije razumijevanje određenoga biblijskog teksta ili odlomka. Ovaj članak prikazuje kroz nekoliko konkretnih primjera kako arheološki nalazi, natpisi i drevni bliskoistočni tekstovi mogu pomoći u razumijevanju šireg konteksta starozavjetnog svijeta. Zauzvrat, širi kontekst biblijskog svijeta može prosvijetliti i/ili razjasniti težak, nerazumljiv ili dvosmislen biblijski tekst i tada tumačenje svetopisamskih spisa postaje točnije i bliže izvornoj poruci i značenju.

Crkva kao sud

U Novome zavjetu, Crkva je opisana raznim slikama, a ovaj članak ukazuje na to kako jedna od slika Crkve, koja je implicitno prisutna u Novome zavjetu, jest slika Crkve kao „suda“ ili „zajednice suđenja“. To se može tvrditi zbog toga što, prije svega, Jahve – Bog Biblije – je Stvoritelj, Kralj i Sudac. To znači kako je Jahvina zajednica, u skladu s Njegovim otkrivenjem, dužna održavati čistoću svojih članova u svim aspektima života. Drugo, u Novome zavjetu nalazimo primjere gdje Crkva funkcionira kao sud. No pitanje je podržava li biblijska zapovijed o „dvama ili trima svjedocima“ također tvrdnju da bi Crkva trebala djelovati kao sud? Svrha je ovog članka identificirati mjesta na kojima se pojavljuje zapovijed o „dvama ili trima svjedocima“, pratiti njezin razvoj i vidjeti kakvu ulogu i mjesto ima u Crkvi. Time bismo pokazali da je prisutnost ove odredbe u Novom zavjetu dodatni dokaz kako bismo na Crkvu ponekad trebali gledati kao na „sud“. Prvi dio članka objašnjava kako je kontekst za koncept svjedočenja Mojsijev savez te on ujedno predstavlja i temeljnu postavku koja upravlja zapovijedi o „dvama ili trima svjedocima“. Drugi dio članka analizira pojavu i korištenje ove zapovijedi u Starome zavjetu. Treći dio članka utvrđuje kako je Crkva uistinu zajednica koja sudi i ta se tvrdnja temelji na promatranju odabranih primjera iz Novog zavjeta koji nam pokazuju da Crkva ponekad djeluje kao sud te praćenjem razvoja odredbe o „dvama ili trima svjedocima“ u Novom zavjetu. Na kraju, na temelju poduzetog istraživanja, članak završava refleksijom i zaključkom.

Njemački evangelici u područjima Moslavine i Bilogore, II. dio

Članak istražuje naseljavanje njemačkih evangelika na područja Moslavine i Bilogore nakon donošenja Protestantskog patenta i konfesionalne liberalizacije u drugoj polovici 19. stoljeća. Isprva se istražuje regionalno porijeklo doseljenika (kolonista), a zatim se prati razvoj njihovih crkvenih zajednica i župa. Nakon toga, opisuju se konkretna naselja s njemačkom evangeličkom apsolutnom ili relativnom većinom te povijesne okolnosti u kojima se odvijalo njihovo crkveno organiziranje. Na kraju, kroz izvore, literaturu i govornu historiju (intervjue) istražuju se procesi preseljenja i evakuacije njemačkih naseljenika i evangelika s ovih prostora te sudbine njihovih pastora i propovjednika tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata. Zbog opsega istraživanja, članak je podijeljen na dva dijela. U prvome je dijelu naglasak bio na naseljavanju, konfesionalnoj pozadini naseljenika te osnivanju dviju prvih velikih župa u ovome kraju, a u ovome dijelu opisuju se ostale župe i filijale, njihov razvoj te etape odlaska, kao i opis djelovanja njihovih posljednjih duhovnih radnika.

„Ne vode svi putovi do Boga, ali Bog ide svim putovima do ljudi“

Doktrina o prethodnoj milosti u veslijanskoj je tradiciji uvijek igrala važnu ulogu u oblikovanju načina na koji razumijemo Božju misiju (Missio Dei), naše sudjelovanje u njoj te pripadajuću ulogu Crkve. Ta doktrina nastavlja oblikovati razumijevanje svetosti kao Božjeg djelovanja na obnavljanju narušenih odnosa, napose u crkvama veslijansko-arminijanske tradicije. Svetost, kako se često pogrešno razumije, nije fizičko odvajanje svetog i nesvetog, crkvenog i svjetovnog, čistog i nečistog, već iskupljenje narušenih odnosa (između Boga i ljudi, ljudi međusobno, ljudi i Stvorenja te pojedinaca sa samima sobom). Cilj je ovog rada dalje istražiti teološka i misiološka polazišta doktrine o prethodnoj milosti, kako ju je razumijevao sam Wesley, kao i praktične implikacije njezine primjene u oblikovanju načina na koji Crkva ispunjava svoje poslanje u svijetu. Rad je podijeljen u tri glavna odjeljka: prvi se dio usredotočuje na definiranje prethodne milosti te u kakvom je odnosu prema Božjoj misiji (Missio Dei); u drugom se dijelu razmatraju misiološke i teološke implikacije doktrine o prethodnoj milosti, dok se u posljednjem dijelu rada iznose praktični primjeri teološke i misiološke motivacije Crkve Isusa iz Nazareta u radu s izbjeglicama u Zagrebu, u Hrvatskoj.

Oration II Grgura Nazijanskog

Stilovi kršćanskog vođenja u jugoistočnoj Europi imaju tendenciju polariziranja duž linije koja se proteže između pasivnosti i autoritarnosti. To zapravo predstavlja univerzalni problem globalne Crkve i nije jedinstven za zemlje jugoistočne Europe. Ostaje, međutim, činjenica da najraširenije modele vodstva u ovom dijelu svijeta ipak treba stalno procjenjivati te shodno tomu trajno nadalje razvijati zdravije modele. Na žalost, modeli vodstva koji se uvoze sa Zapada, a koji nerazmjerno naglašavaju poslovno upravljanje, često se usredotočuju samo na učinkovitost, produktivnost i rast, umjesto da se usredotoče na širenje Kraljevstva i služenje Kristovoj nevjesti. Međutim, postoji model za vodstvo u služenju, model koji je izrastao iz istočne Crkve prije sedamnaest stoljeća. U ovom ću radu razmotriti dokument Oration II Grgura Nazijanskog, koji predstavlja duhovni model vodstva za 21. stoljeće. Iako je napisan prije mnogo stoljeća, ovaj tekst još uvijek snažno govori suvremenom umu i ostaje trajno relevantan iz više razloga. Kao prvo, ovo je prvi sačuvani vanbiblijski izvještaj o osobnoj borbi pojedinca s potrebom da se poslušno odazove pozivu u kršćansku službu. Drugo, Grgurov je model zasićen Svetim pismom i kao takav pruža razumnu premda jedinstvenu perspektivu iz njegovog briljantnog i visoko obrazovanog uma. Konačno, budući da je jedna od Grgurovih glavnih preokupacija kako ostati vjeran usred korumpiranog javnog oblika kršćanstva, kontekst je veoma primjeren tradicionalnom crkvenom kontekstu jugoistočne Europe. Slijedeći sažeti povijesni prikaz, u ovom će se radu razmotriti tri elementa kršćanske službe te kako je Grgur razumio njihove duhovne aspekte. Prvo, koje su uloge pastoralnog službenika, bio on svećenik, kralj ili prorok. Drugo, izazovi s kojim se suočavaju pastoralni službenici koji žele služiti. I, treće, osobne borbe s kojima se pojedinci moraju suočiti i savladati ih kako bi ostali poslušni u svom pozivu.

Što bi Isus učinio u modelu poučavanja na daljinu?

Uslijed prelaska s tradicionalnog na virtualno poučavanje, nastaju razna pedagoška preispitivanja te je nužno omogućiti učiteljima primjer pristupa poučavanju i učenju. Ovaj članak daje pregled modela poučavanja koji je Isus koristio, posebice prispodobe ili parabole, ističe model suvremenoga konstruktivističkog poučavanja te izdvaja karakteristike konstruktivizma u Isusovu modelu. Sve to predstavlja osnovu za praktične savjete u današnjem kontekstu poučavanja na daljinu, odnosno u virtualnom kontekstu. Članak izdvaja karakteristike Isusa kao učitelja koje suvremeni učitelji mogu preslikati u svom kontekstu te završava smjernicama za daljnja moguća područja istraživanja.

Njemački evangelici u područjima Moslavine i Bilogore

Članak istražuje naseljavanje njemačkih evangelika na područja Moslavine i Bilogore nakon donošenja Protestantskog patenta i konfesionalne liberalizacije u drugoj polovici 19. stoljeća. Isprva se istražuje regionalno porijeklo doseljenika (kolonista), a zatim se prati razvoj njihovih crkvenih zajednica i župa. Nakon toga, opisuju se konkretna naselja s njemačkom evangeličkom apsolutnom ili relativnom većinom te povijesne okolnosti u kojima se odvijalo njihovo crkveno organiziranje. Na kraju, kroz izvore, literaturu i govornu historiju (intervjue) istražuju se procesi preseljenja i evakuacije njemačkih naseljenika i evangelika sa ovih prostora te sudbine njihovih pastora i propovjednika tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata. Zbog opsega istraživanja, članak je podijeljen na dva dijela. U prvome je dijelu naglasak na naseljavanju, konfesionalnoj pozadini naseljenika te osnivanju dviju prvih velikih župa u ovome kraju, a nakon toga opisuju se ostale župe i filijale, njihov razvoj te etape odlaska, kao i opis djelovanja njihovih posljednjih duhovnih radnika.

Vjera kao najbolji mogući odgovor u kriznim vremenima

Ovaj se članak, na temelju prvog dijela Habakukova proročanstva, bavi problemom očuvanja vjere u Boga usred obeshrabrujućih okolnosti. Ova nas proročka knjiga uči kako koristiti dobrobiti svoje vjere, predstavljajući proces kroz koji prorok prevladava zbunjujuće okolnosti u kojima čak i Božje djelovanje za njegov narod izaziva sumnju. U uvodnom se dijelu kreće od postavke da je vjera osnovno načelo života, koje, međutim, u teškim okolnostima može biti dovedeno u pitanje. Prvi dio članka raspravlja o tome zašto se Habakukovo proročanstvo može razumjeti kao „teret“, dok drugi dio članka donosi povijesni kontekst Habakukove knjige. Treći dio govori o unutarnjoj i vanjskoj krizi u Judi, dok se u četvrtom analizira prorokova reakcija protiv babilonske krize. U petom se dijelu opisuje vjera kao pravi odgovor na krizu (2,1-4), dok se u posljednjem dijelu članka govori o implikacijama teksta Habakuka 2,4 za učenje Novog zavjeta. Općenito uzevši, u prvom dijelu Habakukova teksta (1,1-2,4) vidimo da prorok dovodi u pitanje valjanost svoje vjere u Boga, izgleda zbog duge božanske šutnje o nepravdi koja se događa u Judi (1,2-4). Potom je prorok nezadovoljan Božjim rješenjem slanja nove krize sa svrhom rješavanja unutarnje krize u Judi (1,5-6). Nakon što se prorok požali na takvo Božje rješenje (1,7- 2,1), Bog savjetuje njemu i narodu da imaju vjere u Njegovo rješenje prevladavanja krize (2,2-4). Uvid u Habakukovu poruku, koji se razmatra u ovom članku, može pomoći čitatelju pri očuvanju autentične vjere u vrijeme krize. Takav starozavjetni obrazac života po vjeri također preuzimaju pisci Novog zavjeta te se Habakukova tvrdnja „pravedni žive po vjeri“ (2,4) navodi kao ključna tvrdnja evanđeoske poruke spasenja (Rim 1,17; Gal 3,11; Heb 10,38). Osim toga, ova tvrdnja definira pravilno ponašanje vjernih u uvjetima iščekivanja božanskoga spasonosnog rješenja u vrijeme krize.

Religijska imaginacija i suvremena javna teologija

Proces sekularizacije, poznat i kao proces privatizacije religije, odnosno njezino uklanjanje iz javnog i društvenog života, predstavlja baštinu modernizma. Ova je realnost u značajnoj mjeri utjecala (i još uvijek utječe) na kršćansku teologiju. Zbog toga postoji hitna i značajna potreba za obnovom kršćanske teologije, posebno kad je riječ o potrebi za obnovljenom kršćanskom porukom u suvremenom društvu. Premda se činilo kako je javna teologija normalna posljedica potrebe za obnovom kršćanske teologije, ne znači da je obnova zapravo prisutna u mnogim njezinim metodama. Nefleksibilnost njezinih teoloških metoda i terminologije i dalje predstavljaju problem za javnu teologiju. U ovom članku sugeriramo da, pri konstruiranju održive javne teologije, valja uvažiti ovaj novi pomak u antropologiji. Kategorija „religijske imaginacije“ od vitalnog je značaja jer uvažava novu definiciju ljudskog bića koja je bliža postmodernizmu nego modernizmu. Zato u članku prikazujemo mogući značajan doprinos koji religijska imaginacija može pružiti u svrhu revitalizacije suvremene javne teologije. Nadalje, u članku spominjemo nedavna rumunjska istraživanja o ovoj temi u kojima se stavlja još veći naglasak na bogatstvo skriveno u njemu i njezinu moguću svrhu u konstruiranju održive javne teologije.