Franz Grillparzer između dnevnika i autobiografije

Najznačajniji predstavnik austrijske predožujske književnosti, Franz Grillparzer (1791. - 1872.), vodio je gotovo čitava života dnevnike, bilježio doživljeno i viđeno na putovanjima, a na zamolbu Carske akademije znanosti napisao je i autobiografiju. U ovom radu daju se glavne značajke Grillparzerovih dnevnika, dnevnika s putovanja i autobiografije, koji dramatičara, pripovjedača i liričara biedermeiera prikazuju kao tipičnog i autentičnog čovjeka burnog vremena (Bečki kongres, Napoleonovi ratovi, uvođenje cenzure, 1848. godina). Jer, Grillparzer je istodobno rodoljub i domoljub i vjerni podanik krune, ali i čovjek koji teži oslobođenju od svih vrsta okova, on je tjeskoban čovjek, koji se povlači u sebe, jer su ga slomili vanjski društveno-politički odnosi, ali i prkosni "revolucionar" koji se od njih brani perom. Na usporednim primjerima iz dvije, gotovo oprečne, autobiografske vrste - dnevnika i autobiografije - povezujući Grillparzerovo autobiografsko stvaranje s ispovijestima Jeana-Jacquesa Rousseaua i dnevničko-autobiografskim pisanjem Johanna Wolfganga Goethea, analizira se Grillparzerov odnos prema vlasti i cenzuri, opis vlastitog stvaralačkog procesa kao i odnos prema kolegama-književnicima. Razlike u stilu pisanja i odabiru sadržaja između dnevnika, kao oblika analize, i autobiografije, kao oblika sinteze, proističu iz unutarnjih zakonitosti dviju vrsta autobiografskog pisma.

Cameralism, Josephinism, and Enlightenment: The Dynamic of Reform in the Habsburg Monarchy, 1740–92

In his great 1848 historical drama,Ein Bruderzwist im Hause Habsburg, the Austrian playwright Franz Grillparzer has Emperor Matthias utter the words that have often been applied to understanding the whole history of the Habsburg monarchy:Das ist der Fluch von unserm edeln Haus:Auf halben Wegen und zu halber TatMit halben Mitteln zauderhaft zu streben.[That is the curse of our noble house:Striving hesitatingly on half waysto half action with half means.]True as those sentiments may be of many periods in the history of the monarchy, the one period of which it cannotbe said is the second half of eighteenth century. The age of Maria Theresa, Joseph II, and Leopold II was perhaps the greatest era of consistent and committed reform in the four-hundred-year history of the monarchy. What I want to address in this article are some aspects of the dynamic of this reform era, and this falls into two categories. On the one hand, there is the broad energizing or motive force behind the larger development, and on the other, there are the ideas or assumptions that lay behind the policies adopted. As might be evident from the subtitle of my article, I propose to look primarily at the second of these categories. I do so because I think while Habsburg historiography has reached considerable consensus on the first, it has not looked enough on the second as an explanatory hermeneutic.