Kako je "pranje ruku" ispralo kolektivno i individualno pamćenje– pilatovski motiv u stvaralaštvu Ivana Aralice

U nekoliko Araličinih književnih djela (pripovijetki i romana) razmatra se uporaba pilatovskoga motiva. Taj se motiv promatra i unutar usmenoknjiževne tradicije kao supstrata koji je u velikoj mjeri zastupljen u ukupnome Araličinu stvaralaštvu. Dok se u usmenoknjiževnim oblicima Poncije Pilat uvelike ne udaljava od biblijske slike, potvrđujući tako kolektiv kao intertekstualni prijenosnik nepodložan znatnim idejnim intervencijama u odnosu na izvorni tekst, različitim intertekstualnim tehnikama Aralica izgrađuje vlastiti odnos prema pilatovskome motivu. Uz najčešći pristup u umjetničkoj književnosti koji Poncija Pilata oblikuje kao zaseban književni lik, individualizirajući ga i često mijenjajući njegovu biblijsku poziciju, Aralica se koristi drugačijim postupkom tvorbe lika, što posljedično utječe i na njegovu intertekstualnu funkciju. Temeljnu biblijsku poziciju prototipskoga karaktera Aralica nadograđuje nizom značenja. Mrežom postavljenih značenja traži odgovor na pitanje odnosa osobne i kolektivne odgovornosti. Naslonjen djelomič- no na koncepciju povijesti definiranu vlastitim povijesnim romanima (iako sva analizirana djela nisu pisana u tome ključu), prije svega na povijest kao (ne)plodno pamćenje, opredjeljuje se, iako ne uvijek jasno, za osobnu odgovornost kao (mogući) ispravan put za oblikovanje kolektivne odgovornosti.