Eignung bayerischer Standorte für den Anbau von Esche (Fraxinus excelsior L.) und Bergahorn (Acer pseudoplatanus L.)

2000 ◽  
Vol 119 (1-6) ◽  
pp. 263-275 ◽  
Author(s):  
Gabriele Weber ◽  
Beate Bahr
Keyword(s):  
Fraxinus Excelsior ◽  
Acer Pseudoplatanus

Regeneration dynamics in an alluvial dense ash (Fraxinus excelsior L.) stand

2001 ◽  
Vol 66 ◽  
Author(s):  
M. Tabari ◽  
N. Lust ◽  
L. Nachtergale
Keyword(s):  
Alluvial Soil ◽  
Single Species ◽  
Fraxinus Excelsior ◽  
Growth Stages ◽  
Acer Pseudoplatanus ◽  
Development Stages ◽  
Regeneration Dynamics ◽  
Broadleaved Tree Species ◽  
Succession Process ◽  
Broadleaved Tree

Broadleaves  regeneration dynamics and the succession mechanism were studied within  a    transect of 14 m x 56 m in a dense 80-year-old ash stand situated on an  alluvial soil. For this    purpose, abundance and height of all naturally regenerated species at  different development    stages were analyzed and their distribution over the juvenile and older  growth stages    determined.    The study reveals that from the main broadleaved tree species, Quercus robur and Fagus    sylvatica regeneration scarcely occur at any  growth stages. No Fraxinus excelsior regeneration,    except 1 unit, taller than sapling (1.5-4 m) can be found on this soil  type. On the contrary, Acer    pseudoplatanus represents different development  stages (seedling, sapling, thicket, small pole    and large pole) and in stand patches where an understorey is practically  lacking, its    regeneration is well developed. Results generally show that at the juvenile  and older growth    stages Acer proceeds Fraxinus and regeneration is largely  dominated by the invasive Acer. It is    expected that this succession process will continue and that Acer will overcome in the    overstorey and even gradually form an almost single-species dominating  stage. Direct    interventions are unavoidable in order to regulate the primary mixture  patterns.

scholarly journals Raznolikost i strukturiranost hrvatskih kontinentalnih i alpsko-dinarskih populacija bijele johe (Alnus incana /L./ Moench subsp. incana); geografska i okolišna izolacija kao uzrok fenotipske divergencije

2018 ◽  
Vol 142 (1-2) ◽  
pp. 31-32
Author(s):  
Igor Poljak ◽  
Joso Vukelić ◽  
Patrik Korijan ◽  
Irena Šapić ◽  
Marilena Idžojtić
Keyword(s):  
Fagus Sylvatica ◽  
Isolation By Distance ◽  
Fraxinus Excelsior ◽  
Alnus Incana ◽  
Acer Pseudoplatanus ◽  
Prunus Padus ◽  
Ulmus Glabra ◽  
Equisetum Hyemale ◽  
Ulmus Laevis ◽  
Environmental Distance

Bijela, odnosno siva joha, Alnus incana (L.) Moench subsp. incana, listopadna je, jednodomna i anemofilna drvenasta vrsta iz porodice Betulaceae. Prirodno je rasprostranjena u sjevernoj, srednjoj i mjestimično južnoj Europi, zapadnom Sibiru i Turskoj, od nizinskoga pojasa do preko 1800 m nadmorske visine u alpskom području. Bijela joha je mezofilna do higrofilna vrsta koja dobro podnosi oštru planinsku i kontinentalnu klimu, a raste na karbonatnim, ali i silikatnim, pjeskovitim, šljunčanim, slabo humusnim tlima. Najčešća je u planinskim dolinama, uz potoke i rijeke gdje na vlažnim staništima s mnogim higrofilnim vrstama tvori guste, fragmentarne sastojine, često obnovljene iz panja. To su povremeno plavljeni lokaliteti uz vodotoke ili okolne padine kroz koje se postrano procjeđuje voda prema glavnom vodotoku. Prisutnost bijele johe u Hrvatskoj vezana je za dva oštro ograničena područja: sjeveroistočno, u nizinskom dijelu Hrvatske (110 do 190 m nadmorske visine) uz tok rijeke Drave; i sjeverozapadno, u alpsko-dinarskom području uz rijeku Kupu i njene pritoke (220 do 550 m nadmorske visine). U sjeveroistočnom području rasprostiru se sastojine definirane kao Equiseto hyemali-Alnetum incanae Moor 1958 (Trinajstić 1964; Franjić et al. 1999), u kojima se u odnosu na sastojine bijele johe u gorskome području kao razlikovne vrste izdvajaju: Ulmus laevis Pall., U. minor Mill., Prunus padus L., Equisetum hyemale L. i druge. Ove sastojine danas su rjeđe nego nekada, manje se koriste, a zbog nekadašnjeg načina sječe vrlo su često panjače. Nekadašnje šumske površine koje je Trinajstić istraživao (1964) danas više nisu pod šumom. Poplavne i vlažne šume u blizini urbanih središta isušuju se, a na njihovim su staništima izgrađena naselja i komunalna infrastruktura tako da su danas šume sive johe uz tok rijeke Drave u velikoj regresiji. U alpsko-dinarskom području istraživane sastojine svrstane su u šumsku zajednicu Lamio orvalae-Alnetum incanae Dakskobler 2010, a opisane su kao geografska varijanta Helleborus dumetorum (Vukelić et al. 2012, 2017). Ona se ističe mnogim vrstama iz dinarske vegetacijske zone, poput Fraxinus excelsior L., Ulmus glabra Huds., Fagus sylvatica L., Acer pseudoplatanus L., Lamium orvala L., Lunaria rediviva L., Scopolia carniolica Jacq., Helleborus dumetorum Waldst. et Kit., Knautia drymeia Heuff. subsp. drymeia i druge. Siva joha ovdje raste u kanjonu Kupe i na obalnim terasama koje su uglavnom antropogenizirane, a nekoć su bile korištene u poljoprivrednoj proizvodnji. Glavni ciljevi rada bili su utvrditi morfološku raznolikost i strukturiranost populacija bijele johe u Hrvatskoj te istražiti na koji način ekološki i geografski čimbenici utječu na varijabilnost populacija. Materijal za morfometrijsku analizu sakupljen je iz sedam prirodnih populacija – tri iz kontinentalne i četiri iz alpsko-dinarske regije (slika 1). Svaka populacija predstavljena je s 20 stabala, a svako stablo s 20 zdravih i neoštećenih listova s kratkih fertilnih izbojaka iz vanjskog, osvijetljenog dijela krošnje. Listovi su sakupljeni početkom srpnja 2016. godine, odnosno sredinom vegetacijskog razdoblja, kada su s obzirom na dimenzije i oblik u potpunosti razvijeni. Listovi su skenirani i izmjereni pomoću programa WinFolia. Ukupno je izmjereno devet lisnih značajki (slika 2). Deskriptivnim statističkim metodama utvrđena je visoka varijabilnost listova bijele johe, kao i jasan trend divergencije između kontinentalnih i alpsko-dinarskih populacija (slika 3). Najvarijabilnijim su se pokazale značajke: površina plojke, širina lista mjerena na 90 % dužine plojke i dužina peteljke. Za razliku od toga, najmanji stupanj varijabilnosti zabilježen je za varijable koje opisuju osnovu lisne plojke. Iako je trend variranja pojedinih značajki po populacijama bio sličan, u populacijama alpsko-dinarske regije zabilježena je nešto viša unutar-populacijska raznolikost. Kontinentalne populacije su imale veće vrijednosti svih mjerenih značajki lista u odnosu na populacije iz alpsko-dinarske regije. Analizom varijance, utvrđene su statistički značajne razlike između istraživanih regija te između stabla unutar populacija, dok su se populacije unutar regija razlikovale samo za četiri istraživane značajke (tablica 1). Unutarpopulacijska varijabilnost veća je od međupopulacijske varijabilnosti, što je odlika mnogih vrsta drveća. Multivarijatne analize potvrđuju postojanje jasne razlike između kontinentalnih i alpsko-dinarskih populacija bijele johe (slika 1, slika 4, tablica 3), što upućuje na mogućnost da istraživane populacije predstavljaju dva različita ekotipa. Morfološka udaljenost između populacija bila je korelirana s geografskom i ekološkom udaljenošću, što potvrđuje uzorak „isolation by distance“ i „isolation by environmental distance“. Drugim riječima, utvrđeno je da geografska udaljenost i ekološka divergencija imaju važan utjecaj na oblikovanje morfološke strukture populacija te da je ona posljedica njihove moguće lokalne prilagodbe na okolišne uvjete i njihove geografske udaljenosti (tablica 2). Dobivene spoznaje o varijabilnosti populacija mogu doprinijeti razvoju učinkovitijih planova očuvanja i gospodarenja sivom johom u Hrvatskoj. Kako bi se potvrdili dobiveni zaključci o varijabilnosti populacija sive johe dobiveni morfometrijskim metodama, istraživanja je svakako potrebno proširiti i na molekularno-biološke metode.

Comparative analysis of occluded branch characteristics for Fraxinus excelsior and Acer pseudoplatanus with natural and artificial pruning

2007 ◽  
Vol 37 (8) ◽  
pp. 1414-1426 ◽  
Author(s):  
Sebastian Hein ◽  
Heinrich Spiecker
Keyword(s):  
Mixed Models ◽  
Dominant Role ◽  
Fraxinus Excelsior ◽  
Radial Increment ◽  
Acer Pseudoplatanus ◽  
Data Set ◽  
Occlusion Time ◽  
Residual Variation ◽  
Dead Branch ◽  
Species Specific

The aim of this study was to develop models on branch characteristics for Fraxinus excelsior L. (common ash) and Acer pseudoplatanus L. (sycamore maple) based on 44 and 25 sample trees, respectively. A total of 635 ash and 334 maple branches were sampled. The data set on artificial pruning was pooled among the two species with a total of 71 branches from 16 trees. The material was used to predict (i) the time for a complete occlusion, (ii) the total radius of the occluded branch inside the trunk, (iii) the branch insertion angle, and (iv) the dead branch portion of the occluded branch. In addition, the effects of species and natural versus artificial pruning were assessed. Generalized hierarchical mixed models with univariate or multivariate approaches were used in this analysis. The diameter of the occluded branch and the stem radial increment played a dominant role as predictors. Artificial pruning led to a significant reduction in occlusion time and a shorter occluded branch radius. Only few species-specific differences were found. Simulations showed a reasonable overall behaviour of the models. The residual variation was tolerable for integrating the models into a growth simulation system.

Sign in / Sign up

Export Citation Format

Share Document