Strategije gledanja

Rad istražuje model društvenosti, interakcije i participacije kao političke elemente postmoderne umjetnosti. Postmoderno stanje nastupa nakon propasti glavne ideje modernizma, što se temelji na vjeri u napredak i emancipaciju čovječanstva odnosno nakon kraha velikih spekulativnih pripovijesti poput idealizma, scijentizma, marksizma ili utopije o promjeni svijeta pomoću umjetnosti. Otuda se kao opće mjesto nadaje teza da umjetnost nema više onu ulogu kakva joj se pripisivala od XIX. stoljeća nadalje, kao što je politička borba, kritika društva ili socijalni angažman, odnosno da više nema funkciju kritike, onoga što upozorava i što se avangardno suprotstavlja svemu postojećem. Nasuprot takvom stavu, rad nastoji podastrijeti kritički i politički potencijal postmoderne umjetnosti, pri čemu se usmjerava na umjetničku praksu nakon 1990-ih te njezino isticanje relacija, susreta i interakcije s publikom. Riječ je o aproprijaciji avangardnih strategija, ali s povijesnim odmakom i drukčijim kontekstom.